Skoro mi je na Instagramu izašao jedan članak koji mi je privukao pažnju. Pisalo je da genetika i evolucija objašnjavaju kako djeca do treće godine života trebaju blizinu majke jer im to osigurava preživljavanje i zdrav razvoj.

U ljudskoj istoriji, preživljavanje bebe zavisilo je od stalne prisutnosti majke. Majka je bila izvor hrane, topline, zaštite i emocionalne sigurnosti. Dijete koje bi ostajalo bez nadzora makar i na kratko, bilo je u opasnosti. Naš mozak još uvijek pamti ta pravila. Zato beba traži majku i osjeća se ugroženo kad je nema.

Zato, kad vam kažu:
„Ne nosi je, razmazićeš je“,
„Pusti je da plače, jača pluća“
…ili neko drugo „dobronamjerno“ baljezganje nema potrebe da slušate.

Sad znate: vi ste potrebni svojoj bebi. Vaša blizina je za nju kao vazduh koji diše. Ne traži vas iz hira. Ne zove vas jer je „razmažena“. Traži vas jer ste njen cijeli svijet.
Do treće godine života, ta povezanost nije luksuz već temelj. Temelj za povjerenje, sigurnost, buduće odnose, samopouzdanje i emocionalnu stabilnost. To vrijeme ne može da se vrati. A ostavlja najdublji trag baš kroz vaše ruke, glas, pogled i prisustvo.

Znam, kad se rodila moja princeza, često je tražila pažnju. Nisam je navikavala previše na ruke, ali jesam na naše prisustvo – na miris, glas, ritam disanja. Često je ležala na mojim grudima, gnijezdila se, tražeći sigurnost koju je znala samo u meni. Dojila je, pa smo se i tako povezivale, svakim danom sve više.

I sada, kada je već „velika“ – skoro godinu dana – još je više vezana. Traži pažnju, stalno bi da se mazi, da je nosimo, da budemo tu. I meni je to dragocjeno.

Imam sreću što mogu biti uz nju i poslije te prve godine.
Ali… šta je s mamama koje to ne mogu?

Šta je s onima koje moraju da se odvoje, da svoju bebu ostave u vrtiću, da se vrate na posao – jer moraju da doprinesu, da opstanu, da prežive u svijetu koji ne pita za razvoj djeteta, nego za radno vrijeme? U periodu kad djetetu najviše treba nježnost i bliskost one moraju da se razdvoje. Ne zato što to žele. Nego zato što nemaju izbora. Društvo nas često gura da budemo „jake“, „odvojene“, „racionalne“. A niko ne pita kako je majci kad ostavlja uplakano dijete. Niko ne kaže:
„Razumijem te. Radiš najbolje što možeš.“

Zato, ako si među tim mamama, nikako ne sumnjaj u sebe. Nisi lošija mama jer moraš da radiš. Tvoje dijete osjeća tvoju ljubav kroz svaki zagrljaj, svaku riječ, svaku igru kad se vratite kući. Ljubav se ne mjeri satima, već prisutnošću kad si tu.

Znam koliko je teško.
Znam koliko se Maja i Ivana ovih dana bore sa mislima da će uskoro morati da se vrate na posao. Koliko im se srce stegne pri pomisli da će ostaviti svoje bebe. Ali isto tako znam – ta razdvojenost će ih još više povezati. I da će upravo zbog toga postati još jače, brižnije, posvećenije majke.
Jer ljubav ne prestaje kad zatvoriš vrata. Ona ide s tobom. I čeka da se vratiš.

Kad te sljedeći put obaspu savjetima da je pustiš da plače, da je ne nosiš, da se „odvikne“ – ne slušaj.
Slušaj sebe. Slušaj nju.
Jer tvoje srce zna ono što nauka potvrđuje:
Bliskost je potreba. Nije slabost. Nije razmaženost. To je ljubav. To je sigurnost. To je temelj zdravog života.

I zato, mama – ti si njoj/ njemu sve. I to je više nego dovoljno. ❤️

Vaše @majkepanicarke