Moja priča o potomstvu

Kada je Maja podijelile svoju priču o sebi i borbi za potomstvo, ispričaću i ja moju. Kod mene nije ništa wow – sve je išlo spontano (tako da ni ovaj blog neće biti opširan 😁).

Moj partner i ja smo zajedno od 2019. godine i od kada smo se „skontali“, svaki dan smo bili zajedno. Uklapali smo se sa smjenama na poslu kako bismo što više vremena provodili zajedno. Ponekad sam i ja dolazila kod njega na posao kako naš odnos ne bi trpio zbog svakodnevnice. Brzo smo se odlučili na korak da živimo zajedno – i to je bila najbolja odluka koju smo mogli donijeti! Upoznali smo se bolje nego što smo i planirali… Kovid je sve to nekako pogurao.

Period korone je za sve bio izazovan, pa tako i za nas. Ja sam tada radila kraće, a on je mogao ostajati duže na poslu. Mnogo planova i ulaganja koje smo zamislili morali smo da pauziramo – nismo mogli realizovati stvari koje smo mjesecima dogovarali. Bilo je i nervoze i neizvjesnosti, ali jedno nismo gubili – vjeru u nas. Gurali smo jedno drugo naprijed, držali se zajedno i podržavali, i tada sam prvi put pomislila: ako ovo možemo zajedno, možemo sve.

Par godina kasnije me zaprosio, i te iste godine smo se i vjenčali. Prosto – sve je bilo onako kako sam željela! Dosta nas je tada pitalo da li pravimo svadbu jer sam trudna, a ja u tom momentu nisam ni razmišljala o trudnoći. I iskreno, smatram da trudnoća ne bi trebala biti razlog za brak.

Par mjeseci nakon svadbe smo razgovarali i odlučili da je došlo vrijeme da odemo korak dalje i da razmišljamo o potomstvu. Ja sam bila za to da prvo pokušamo, pa ako ne bude išlo – da se pregledamo. Nismo se nešto posebno opterećivali. Vjerovala sam u sebe i svoje tijelo. Da je scenario bio drugačiji, sigurno ne bih ovako pričala, ali u tom trenutku sam stvarno vjerovala da će sve biti kako treba.

I jeste bilo. Naše prvo zajedničko putovanje nakon vjenčanja bilo je u Barselonu – novogodišnje, praznično, romantično i opušteno. Nismo planirali ništa, ali… tamo je nastala naša djevojčica. ❤️

Nisam očekivala da će se nešto desiti odmah. Nadala sam se, ali nisam bila ogorčena. Mislim – tek smo počeli. Imala sam sve simptome PMS-a, možda malo jače, ali mislila sam da je to zbog zime. Hladno je bilo baš, pa sam mislila da mi to sve utiče na organizam. Možda sam se čak malo i prehladila jer me bolilo ispod stomaka.

I onda dođe dan kada treba da dobijem – ništa. Drugi dan – opet ništa. Treći – isto. E tada me već uhvatila neka nervoza i uzbuđenje, jer meni inače jako rijetko kasni, i to najviše dan–dva. A i kad kasni, uvijek osjećam neku nelagodu i pritisak – znam da će „to“ danas ili sjutra da se desi. Ali sad ništa. Prvi simptom koji sam prepoznala bio je – učestalo mokrenje. Imala sam osjećaj da svakih 10-15 minuta mogu da idem u WC.

Kuma mi je rekla da sačekam 7 dana od izostanka ciklusa, ali ja sam sacekala 5 – i to ne na prvi jutarnji urin. Koliko sam puta do tad išla u WC – ne znam više je li bio četvrti ili peti urin do 10 ujutro 😁 Bila sam u fazonu – ako ne pokaže ništa, onda ću da idem kod ginekologa jer se nešto dešava. Ne volim kad mi kasni ciklus.

Ali pokazalo je. Malo blijedo, ali to je to. Nisam mogla biti srećnija. 🥰

Više o tome kako smo reagovali na te prve dvije crtice i kome smo sve rekli možete pročitati na našem blogu „Srećna vest – odmah reći ili sačekati?“

Nadam se da vam se dopala moja priča. Rekla sam vam – lijepa, ali ništa neočekivano! Pisite nam i podijelite i vi sa nama vašu priču. Volimo da vas slušamo! ❤️

Vaše @majke_panicarke