Svaka mama se bar jednom zapitala: Da li je moje dijete dobro? Zašto još ne priča? Kada će mu izaći prvi zubić? Zašto se ne okreće kako treba? Kada će da propuzi ili prohoda?
I tako pitanja idu u krug – jedno stane, drugo dođe.

Sigurne smo da ste sve brižne majke koje žele najbolje za svoje dijete. Ali važno je da znamo jedno – djecu ne treba forsirati. Treba ih pratiti, podsticati i kroz lagane vježbice jačati njihove mišiće, kako bi im bilo lakše da naprave svoje prve “akrobacije”.
Naravno, uz to treba obratiti pažnju i na to da li neke pokrete izvode pravilno, jer za njihov pravilan razvoj pokreti igraju veliku ulogu. No, to je već tema kojoj želim posvetiti poseban blog – jer zahtijeva detaljniji pristup. Postoje stručnjaci koji godinama uče upravo o tome i svojim znanjem mogu pomoći našim mališanima da napreduju na pravi način.

U ovom blogu želim da vam pišem baš o prohodavanju – kako to izgleda kod nas, iz našeg iskustva! I neću vam pisati ono što možete pročitati svuda, jer, realno, svako dijete je posebno. Svako zna u svom tempu koliko je spremno i sposobno da savlada neku vještinu.
Neko dijete će prvo propuzati, pa se polako penjati uz namještaj i stajati na nogama. Neko drugo će potpuno preskočiti puzanje i jednostavno – prohodati u pravo vrijeme. Pravila zapravo i nema!
Čak ni ista majka nikada ne rodi “isto” dijete. Uvijek se nekako dogodi da budu potpune suprotnosti – jedno mirno i poslušno, drugo pravi mali mangup. 😁

Moja ćerka već neko vrijeme obožava da se drži za namještaj i tako šeta gore–dolje. Penje se čak i na mjestima gdje je to jako teško, ali njoj je dovoljno da postoji nešto za šta može da se uhvati. 😅 Često pokuša i uz stolicu za hranjenje, pa se desi da padnu i ona i stolica zajedno. Naravno, zaplače, ali nekad imam osjećaj da plače jer se naljutila na stolicu, a ne zato što se udarila. 😀
Prije nekoliko dana napravila je svoje prve samostalne korake i ne mogu da opišem koliko sam bila srećna! 😍 Sa samo 11 i po mjeseci – njeni prvi koraci! Znam da neće odmah krenuti sigurno i stalno, ali jasno je da ide ka tome i srce mi je puno.
Moja sreća je još veća jer iza nas stoje konstantni pregledi kukova, različite dijagnoze i brige koje nas nikad nisu napuštale. Kada vam ljekari spomenu kukove, u glavi se odjednom pojavi hiljadu pitanja i strepnji – šta dalje, kako će biti, hoće li sve biti u redu? Zato mi sada, kad vidim njene korake, ništa nije važnije od toga da vjerujem da će ubuduće sve ići kako treba. ♥️ A ako vas zanima da pročitate više o kukovima i našoj priči o tome možete pronaći naš blog Da li su kukovi u redu 😊

Kod Ivane je situacija dosta slična mojoj. Njena bebica se takođe penje uz namještaj i hoda uz njegovu pomoć, ali je nešto ranije od moje počela da se kreće uz pomoć dubka. Kako imaju dvorište, njena ćerkica obožava da šeta napolju u dubku, a Ivani to ujedno znači jer tada zna da je mala mirna i da može i ona nešto da stigne da uradi.
Njena djevojčica je brza, radoznala, voli da “majstoriše”, obožava životinje i da se druži s njima. Ja često u šali Ivani kažem: „Kad nam se djeca dokopaju noga, biće veselo!“ 😁 Svakoga dana je sve stabilnija – već stoji i po nekoliko sekundi prije nego što padne na guzu, ali odmah nakon toga ustaje kao da se ništa nije desilo. 🥰
I dok sam ja vrijedno skupljala materijal i odvajala vrijeme da napisem ovaj blog ona se odvažila i napravila svoje prve korake 😍 Sad će tek da bude nezaustavljiva 🫣

Majina prica je malo drugacija od naše. Njeno dijete je prve korake napravilo u februaru, sa 11 mjeseci – od garniture do nje. Tada se malo opustilo i stajalo pored garniture, ali ubrzo je uslijedio pad. Palo je na lijevu stranu, a kako je ispred bila garnitura, glavom je udario o pod. Dijete se prvo ukočilo, bez glasa, a tek potom zaplakalo. Sreća pa je ispod bila prostirka, koja je ublažila udarac.

Nakon tog pada uslijedila je pauza – dijete više nije pokušavalo da krene samostalno. Tek tri sedmice kasnije ponovo se pustilo, pa su nastavili da vježbaju i na igralištu. Nedjelju dana potom svi su ubjeđivali Maju da je dijete već prohodalo, jer je moglo da ide u krugu od metar oko sebe. Ipak, ona je u glavi pravila problem – činilo joj se da nije dovoljno stabilno, iako su drugi tvrdili da jeste.
Zatim je dijete počelo da ide pravo, ali nije umjelo da se okrene, pa bi padalo. Jednom prilikom udarilo je obraz o metalnu stolicu i ostala je modrica. Ponovo je krenuo polako, a između 13. i 14. mjeseca može se reći da je zaista prohodao.
Doktori su im tada rekli da je konkretan problem bio u njegovoj visini – brzo je rastao, a mozak još nije mogao u potpunosti da poveže ravnotežu.
Danas, iz ove perspektive, Maja vidi da se njeno dijete razvijalo sasvim normalno. Sav taj pritisak koji je doživljavala bio je nepotreban. Ljudi su je upoređivali, govorili „ti si sa 11 mjeseci hodala, a on još ne“ a zapravo ništa nije kasnilo.

Naša djeca nam najbolje pokazuju da nema pravila! Jedno prohoda ranije, drugo kasnije, jedno mirnije, drugo pravi mali istraživač. I baš u tome je ljepota. Neka vas njihove razlike ne brinu, nego raduju jer svaki njihov korak je korak ka životu. 👣
Kakva je vaša priča? Slobodno sa nama podijelite , mnogo volimo da čitamo sve što nam pošaljete ♥️ Vole vas vaše @majke_panicarke