Mi, Majke paničarke, uvijek ćemo stajati rame uz rame sa mamama, ženama, borcima koje donose život i čine ga ljepšim.
Ali ne samo sa njima.
Uz sve žene.
One koje rađaju.
One koje ne rađaju.
One koje ne mogu.
One koje ne žele.
Žene su žene i treba da se podržavamo.
Zašto ovo pišem?
Zato što danima gledamo medijski linč Milice Todorović.
I pitam se – da li ste vi koji to pišete i vi koji to sa uživanjem čitate svjesni da se ta žena tek PORODILA?
Tek je donijela novi život na svijet.
Krvari. U bolovima je. Uči da bude mama toj bebi. Hormoni divljaju.
A umjesto mira, dobila je haos.
Razvlačite je po tabloidima, žutoj štampi, komentarima punim otrova.
I zbog čega?
Ko je otac, kakva je situacija, ko je kome šta rekao u ovom trenutku to je najmanje važno. Ako je neko bio neodgovoran, to govori o njemu.
Ali suditi ženi koja se upravo porodila? To govori o nama. Koliko žena je „pogriješilo“ u izboru partnera? Koliko ih je nastavilo trudnoću same i podiglo dijete bez ičije pomoći? Zašto bi dijete bilo kažnjeno zato što neko drugi nije bio spreman da preuzme odgovornost?
Tata nije onaj ko je samo biološki učestvovao. Otac je onaj ko ostane.

Ali ovo nije ni priča o njemu.
Ovo je priča o tome koliko smo postali okrutni.
Koliko smo puta pisale o periodu nakon porođaja?
O babinama.
O prvih 40 dana koji su samo za mamu i bebu.
To je vrijeme upoznavanja novog tijela koje više nikad neće biti isto.
Vrijeme povezivanja sa bićem koje si nosila devet mjeseci.

Vrijeme učenja dojenja, nespavanja, suza. I onih radosnih i onih teških.
Svaka od nas zna kako je ležati u krevetu poslije porođaja, gledati u svoju bebu i osjećati se istovremeno najsrećnije i najranjivije na svijetu.
I zato boli još više kad vidimo kako neko tu ranjivost koristi kao naslov.
A šta smo mi uradili? Dolili ulje na vatru.
Ne dajemo ženi da diše.
Ne dajemo joj da se raduje izlasku iz porodilišta. Da osjeti uzbuđenje i strah prvih dana kod kuće. Da se uhodava u novu ulogu bez pritiska.
Hormoni su već dovoljno jaki.
Stres može da utiče na sve i na oporavak, i na mlijeko, i na psihičko stanje.
Zar nam je baš toliko zanimljivo da nečiju najranjiviju fazu pretvorimo u zabavu?
Ne znamo šta se tačno desilo. Ne znamo ko je kriv.
I iskreno… ne zanima nas.
Zanima nas samo da prestanemo sa bolesnom žutom štampom, sa ružnim komentarima, sa ismijavanjem i vrijeđanjem.
Kakav smo to narod ako nam je tuđa bol zabava?

Ovim blogom želimo da damo podršku Milici.
Da joj poželimo brz oporavak.
Da se što prije posveti svojoj bebi, bez tereta koji joj ne pripada.
I da se nikada više nijednoj ženi ne ponovi ovakav javni linč u periodu kada joj najviše trebaju mir, ljubav i podrška.
Kao što bi Anica Dobra rekla:
„Vodite ljubav, a ne rat.“
Biće vam bolje, vidjećete. 🤍
Vole vas vaše
Majke paničarke