Ovaj blog, kao i svaki do sada, posvećujem ženama.
Ženama koje svakog dana daju sebe do posljednjeg atoma snage da bi bile najbolje mame. Koje ostaju budne u 3 ujutru, s bebom u naručju, pokušavajući da razumiju svaki njen pokret, svaki plač.
Koje usput rade, kuvaju, sređuju kuću i pokušavaju da zadrže djelić svog “starog života” dok uče da žive novi – onaj koji im je Bog podario – život majke.

Ali ovaj tekst prije svega posvećujem – tatama.

Tate možda ne osjećaju bebu pod srcem, ne prolaze kroz porođajne bolove, ne doje.
Ali oni su ti koji treba da budu najveća podrška. Oni su stub koji mama treba da osjeti, ne kada je jaka, nego baš kad se lomi.

Znate i sami – kada odlučite da postanete roditelji, to nije samo mamin izbor. I tata želi dijete.
Ali… time obaveze ne prestaju, tek tada počinju.

Kada mama plače, to ne znači da je slaba. Hormoni joj prave haos, a tijelo joj vrišti za razumijevanjem.
Nemojte joj reći:
“Opet plačeš? I beba će nam biti plačljivica ako tako nastaviš.”
Umjesto toga recite:
“Volim te. Tu sam.”

Ako mama poželi sladoled u 10 uveče, kupite joj.
Ne govorite joj: “Udebljaćeš se, nećeš biti lijepa kad se porodiš.”
Ona već nosi vaše dijete. To je ljepota koju ne mjeri nijedna vaga.

Idite s njom na kontrole. Držite je za ruku dok slušate otkucaje srca vaše bebe.
Bićete povezaniji i zaljubljeniji – i jedno u drugo, i u dijete koje vam dolazi.

Kad se beba rodi, tek tada sve počinje.
I tada, tata, tvoj zadatak postaje još važniji.

Mama je prošla kroz porođaj, kroz bol, strah, iscrpljenost.
I sada, dok svi gledaju bebu, neko mora gledati mamu.

Hormoni će divljati, emocije će je preplavljivati, ali to ne znači da je slaba. To znači da joj treba snaga. A gdje je veća snaga od tebe – tate koji zna da bude uz nju, u tišini, u haosu, u svemu.

Dojenje možda neće ići glatko.
Možda će je boljeti. Možda će plakati. Možda će joj bradavice krvariti. Možda će reći da ne može više. Ali skoro svaka mama pokušava. Pokušava i kad boli. Pokušava i kad ne ide.
Jer zna koliko je njeno mlijeko dragocjeno. Jer se nada da će uspjeti.

A ti, tata – budi TIM.
Ustani s njom na podoje. Možda fizički ne možeš ništa da uradiš, ali psihički možeš sve.
Kad zna da nisi zaspao dok ona noću sjedi s bebom mnogo joj je lakše. Kad zna da si budan i da si uz nju manje je sama. A to ponekad znači više od svega.

Znaš li da prosječna dojilja provede preko 1800 sati godišnje dojeći?
To je skoro kao da ima puno radno vrijeme – bez slobodnih dana, bez pauze za ručak, bez bolovanja.
Znaš li da se majčino mlijeko pravi iz mamine krvi? Da – ona svoje tijelo pretvara u hranu.
Kap po kap, iz sebe daje život – i to bukvalno.

Čak i kad joj nedostaju vitamini, kalcij, gvožđe – tijelo to crpi iz njenih rezervi kako bi beba dobila najbolje.

Zato, tata – nahrani svoju ženu.
Napraviti joj jedan obrok dok ona sjedi s bebom možda tebi djeluje malo, ali njoj je to znak ljubavi. Prinesi joj voće, vodu, skuvaj supu, izblendaj smuti.
Neće te boljeti, ali njoj će olakšati dan.

Vjerujte nam na riječ, vrlo dobro znamo šta pričamo! ❤️
Dojenje nije samo hranjenje. To je i izolacija. Tišina.
Mama sjedi satima, danima, noćima…
I nekad se osjeća kao da je samo – mlijekomat.
Nekad poželi da je neko zagrli, nekad joj treba poljubac, a nekad joj prosto treba rečenica:
“Hvala ti.”
“Ne bih mogao bez tebe.”
“Činiš više nego što možeš da zamisliš.”
Ne možete ni zamisliti koliko tako malo jednoj mami znači.
Da zna da vrijedi, jer u tim trenucima ni sama nije svjesna koliko je zapravo važna.

Tako da dragi tata, ne moraš znati sve, ali moraš biti tu!
Zato sledeći put kad pomisliš:
“Pa samo sjedi i doji…”
Zastani. I sjedi pored nje.
Drži je za ruku. Reci joj da je sjajna.
I gledaj kako tvoja snaga stvara novu snagu u njoj.
Jer, tata, dojenje je njen zadatak, ali roditeljstvo je vaša zajednička priča. ❤️
Vole vas vaše @majke_paničarke i ne sumnjajte u sebe ide vam sjajno!