Drage mame, da li ste ikada posumnjale u sebe? Da li ste se nekad zapitale da li ste dobra majka, da li radite dovoljno i da li dajete dovoljno? Da li vam je kroz glavu prošlo pitanje da li je vaše dijete dobro, zdravo i napreduje kako treba ili možda zaostaje za drugom djecom?

Mi jesamo. I to ne jednom.

Imamo neki osjećaj da danas roditeljstvo stalno mjerimo i procjenjujemo, kao da je neki projekat koji mora stalno da se prati i provjerava. Ali zašto? Zbog čega to radimo?
Nekad mi se čini da nisam dovoljno posvećena jer sam toliko fokusirana na to da li dajem dovoljno da na kraju ni ne vidim sve ono što već dajem. Cijeli dan mi prodje u tom razmišljanju šta smo danas radile, koliko smo pričale, jesmo li bile napolju dovoljno, jesmo li gledale previše crtanog, jesam li bila strpljiva, jesam li pogriješila.
A onda otvorim Instagram i bude mi još gore. Tamo djeca uvijek jedu savršeno, uvijek spavaju na vrijeme, uvijek napreduju po nekoj zamišljenoj tabeli i uvijek djeluje kao da druge mame sve drže pod kontrolom. Znam da je to mjesto gdje se mnogo toga uljepšava i gdje se često prodaje savršena slika roditeljstva, ali opet nesvjesno počne uporedjivanje. I to zna baš da zaboli. 😔

Mjesecima sam bila opterećena do te mjere da sam stvarno počela da mislim da su sva druga djeca uspješnija i “naprednija” od moje ćerke. Kao da je svako dijete oko nas nešto već savladalo, a mi kasnimo. Svaka nova informacija, svaki savjet, svaka tabela razvoja, baš sve sam uzimala k srcu. Svaku sitnicu sam analizirala i tražila znak da nešto nije kako treba.
I onda sam shvatila koliko sam zapravo nepravedna. I prema sebi i prema svom djetetu.
Moja ćerka je živahna. Ona je mali istraživač koji želi sve da vidi, sve da dodirne, sve da istraži. Radoznala je, prisutna, razumije mnogo više nego što mislim, pokazuje, reaguje, povezuje. 🥰 Pomalo priča, ali mnogo zna i razumije. I dok sam ja gledala šta još “nije”, potpuno sam zanemarivala sve ono što već jeste.

Nismo ni svjesni činjenice da je roditeljstvo je postalo nekakva trka ili takmičenje. Samo gledamo i pratimo šta je koje dijete već savladalo… tipa kada treba prohodati, kada treba progovoriti, kada treba skinuti pelene, kada treba početi ovo, kada prestati ono. A istina je da svako dijete ima svoj tempo i svoj put. Neko progovori ranije, neko kasnije. Neko se od pelena oprosti sa godinu i po, neko sa dvije i po ili tri. Neko voli rutinu, neko baš i ne. I sve to može biti normalno. 🤗

Mislim da smo generacija koja zaista mnogo vodi računa, ali se i previše opterećuje. Imamo više informacija nego ikad i umjesto da nas to smiri, često nas još više uznemiri. Kao da stalno pokušavamo da budemo korak ispred nečega što možda uopšte nije problem.
A istina je da većina mama nosi taj isti teret na grudima, a to je da nije dovoljno dobra. Ne zato što ne brine, nego baš zato što joj je previše stalo.

Možda nam svima treba malo više povjerenja. U sebe. U svoju intuiciju. U svoju djecu. U vrijeme. Djeca ne rastu po Instagram reelsima i ne razvijaju se po tabelama sa interneta. Ona rastu uz ljubav, sigurnost, prisutnost i vrijeme.
Možda nismo savršene. Možda nekad pogriješimo, nekad viknemo, nekad posumnjamo i umorimo se. Ali to ne znači da nismo dobre majke. ❤️

Zato i pišem ovaj blog, da znate da, ako se borite s tim strahom da niste dovoljno dobre, niste same. Tu smo jedne za druge i zajedno učimo kroz sve ovo, jer smo sve po prvi put mame i tek učimo kako da se nosimo sa tim. Vole vas vaše @majke_panicarke ❤️