Idemo na igralište. Dan kao i svaki drugi, osjeća se ljeto u vazduhu. ☀️
Svađamo se oko šeširića na glavi, isto kao što smo se pola sata prije svađale oko kikica. 😁 Ne voli da joj se dira kosa, ali puno se znoji i znam da će joj valjati ako svežemo kosicu. Isto je i sa šeširićem. 🤦‍♀️ Ja stavim, ona skine i tako po 100x. Kažem joj: “Nećemo na ljulju ako ne staviš šešir.” Ne sluša, previše je okupirana skidanjem istog. Na kraju je ipak pristala jer bez šešira nema ljuljanja. A ona tako voli da se ljulja. 🥰 Satima bi mogla da uživa, samo ona i ljulja… i neko da je gura naravno. 😁

I dok je gledam tako malu, tvrdoglavu i potpuno sigurnu u svoje “neću”, razmišljam kako djeca zapravo ni ne znaju šta znači tvrdoglavost. Oni samo osjećaju. Znaju šta im se ne dopada, šta neće i protiv toga se bore svim svojim srcem. Ne znaju još da im mama ne vezuje kosu tek tako, da bi bila slatka (mada ima i toga 😁). Ne znaju ni da šeširić nije kazna nego zaštita od sunca koje prži više nego što oni mogu da razumiju.
A opet, u njihovoj glavici to je trenutno najvažnija bitka na svijetu. 😁

Nekad me te sitne rasprave umore više nego velike stvari. Sto puta ponoviš isto, sto puta vratiš šešir na glavu, sto puta objašnjavaš nešto što znaš da još ne može potpuno da razumije. I baš tada, u tim običnim trenucima, uhvatim sebe kako poželim samo pet minuta tišine. Pet minuta bez “mama”, bez pregovora i bez jurenja po igralištu.

Ali onda je pogledam.
Vidim te rumene obraščiće, kosicu koja je već pobjegla iz kikice za koju smo se borile pola sata i taj osmijeh dok leti na ljuljašci kao da je najsrećnije dijete na svijetu. I sve nekako stane. Sav umor, nervoza i milion sitnica koje mi prođu kroz glavu tokom dana. 🥰
Sjedim na klupi i gledam je kako se smije onim iskrenim dječjim smijehom koji dolazi pravo iz stomaka i pomislim kako su zapravo ovo dani koje ću jednog dana najviše pamtiti. Ne neki savršeni momenti sa fotografija. Ne veliki događaji. Nego ovo.
Jedan običan ljetnji dan.
Jedno igralište.
Jedna ljuljaška.
Jedna mala djevojčica koja uporno skida šeširić i jedna mama koja ga isto tako uporno vraća. ❤️

I možda roditeljstvo upravo i jeste to. Ljubav sakrivena u najobičnijim stvarima. U vezivanju kikica koje će odmah pokvariti. U nošenju šeširića koji će skinuti posle dvije sekunde. U rečenicama koje ponavljamo svakog dana, iako znamo da ćemo ih sjutra opet govoriti. I gomila strpljenja i dubokih udaha. 😁
Jer jednog dana više neću vraćati taj mali šeširić na njenu glavu. Neću juriti po igralištu sa gumicom u rukama i moliti je da miruje samo još malo. I možda će baš tada, kad sve to prođe, nedostajati ova mala svakodnevna ludila koja sada djeluju sasvim obično. 🥹

Znam da mi sada sve ovo djeluje daleko. Znam da ću još hiljadu puta viknuti, potrčati za njom, nervirati se i u sebi pomisliti “što mi je ovo trebalo u životu”. 😁 Ali na kraju dana ipak shvatiš da bi sve ponovo isto. Baš ovako. Sa svim raspravama oko kikica, sa šeširićem koji skidamo i vraćamo po sto puta, sa jurenjem po igralištu i umorom koji nosimo kući zajedno sa njima. ❤️
Jer koliko god nas nekad iscrpili, upravo su oni razlog zbog kojeg nam je srce ovako puno. 🥹
Šta vi mislite o ovome? Kako vi reagujete u ovakvim situacijama? 😁
Vaše @majke_panicarke ❤️