Mi kao porodica volimo da provodimo vrijeme zajedno. Jutra su nam često dinamična, ali kada se sve malo smiri, počinjemo da razmišljamo kako ćemo provesti ostatak dana (do odlaska na posao).

Nekada je to samo odlazak do prodavnice, banke ili obavljanje drugih svakodnevnih obaveza, ali i to radimo zajedno. Hoću da kažem da uglavnom svi krenemo zajedno, pa ćemo usput vidjeti da li ćemo svi izlaziti ili će neko ostati u kolima, sve zavisi od dana. Nekad ćerka i ja odemo u šetnju dok tata završi ono što treba, a onda nam se i on pridruži.

Nastojimo da nam to postane tradicija. Ne želimo da imamo samo jedan „porodični dan“ u sedmici, već da svaki dan pronađemo vrijeme jedni za druge. Bilo da je to pola dana ili samo sat vremena nije važno. Da li ćemo otići na kafu, u šetnju ili obaviti neku obavezu, ni to nije toliko važno. Jedino što nam je važno je da smo zajedno i da se na to navikavamo. 🥰

Čim je počelo lijepo vrijeme, krenuli smo na plažu. Za sada ostajemo po pola sata, što je sasvim dovoljno za početak. Biramo plaže sa hladom kako bismo se zaštitili od jakog sunca i izbjegli opekotine. Naša djevojčica je oduševljena. Obožava more, plažu, pijesak, kamenčiće… ma sve živo! 😁 Mogla bi satima da se igra. Ipak, ono što mi je posebno simpatično jeste to što već sada zna kada joj je dosta. Kada se umori od vode, sama pruži ruku i dozvoli mi da je presvučem i osušim.
Volimo i da mijenjamo plaže. Ne vežemo se isključivo za jednu, već volimo da istražujemo. Odemo i do okolnih mjesta, a ponekad čak i do drugog grada. Samo da nam je zabavno. Jer šta je život ako u njemu nema barem malo zabave? 🥰

Kad sam bila mala, tata nas je svuda vodio i znam koliko su te uspomene važne u djetinjstvu. Nekako ostanu duboko urezane u sjećanju. Sjećam se tog osjećaja kada svi sjednemo u auto i krenemo negdje zajedno.
Pošto nisam odrasla na moru, i danas se sjećam uzbuđenja kada bih ga ugledala iza prvog brda. Taj trenutak mi je uvijek bio poseban. Zato želim da i naša ćerka stvara takve uspomene. Želim da se raduje moru kao što sam se ja radovala nekad, da pamti zajednička putovanja, smijeh i male avanture koje možda danas djeluju sasvim obično, a jednog dana će joj biti najljepše uspomene.
Jer, da se ne lažemo, niko se ne sjeća šta je oblačio, u koji je restoran išao ili koliko je nešto koštalo. Sjećamo se kako smo se osjećali. Sjećamo se radosti, poneke suze, smijeha naše majke i osjećaja sigurnosti. Sjećamo se ljubavi koju su naši roditelji imali jedno prema drugom.

Zar nije to ono što zaista želimo svom djetetu? Da osjeća da je voljeno. Da zna da su mama i tata tu za nju. Da vidi ljubav među nama i osjeti da je najljepše onda kada smo svi zajedno. ❤️

Možda nećemo moći da joj pružimo baš sve što poželi. Možda neće svaki dan biti savršen. Ali ako joj jednog dana ostanu uspomene pune ljubavi, smijeha i zajedničkih trenutaka, znaćemo da smo uradili nešto kako treba. A do tada, nastavljamo da skupljamo uspomene. 🥰

Vaše @majkepanicarke