Kad nam kažu: ‘Naše babe su rađale u njivu’…
Da li smo jedine kojima se digne kosa na glavi kada čujemo:
„Kako su naše babe rađale u njivu?“
„Kako su naše babe imale po desetoro djece pa se nisu žalile?“
Ili ono čuveno:
„Naše babe su se porodile pa poslije tri dana otišle da rade. A vi danas nešto izmišljate.“
Molim?
Ne sporimo snagu naših baka. Naprotiv. Divimo im se. Ali možda je vrijeme da prestanemo da njihovu izdržljivost koristimo kao argument protiv današnjih žena. Te žene često nisu imale izbor. Naučene su da ćute, da trpe i da stave sebe na posljednje mjesto. Mnoge su ostajale u teškim brakovima jer nisu imale gdje da odu. Mnoge su rađale onoliko djece koliko život donese, a ne koliko su željele.
Da li ih je iko pitao kako su se zaista osjećale?
Da li su željele toliko djece?
Da li su bile umorne?
Da li su ih boljela leđa, duša, tijelo?
Ne zaboravimo ni koliko su porođaji tada bili rizični. Koliko je žena izgubilo život. Koliko je djece umrlo pri rođenju ili u prvim godinama života. Kada kažemo da su naše bake poslije nekoliko dana ustajale i vraćale se poslu, često to predstavljamo kao dokaz njihove snage. A možda je to bio dokaz da nisu imale privilegiju da odmore.
Možda nije problem što današnje žene traže pomoć, podršku i vrijeme za oporavak. Možda je problem što smo generacijama smatrali normalnim da žena rodi dijete, a zatim odmah nastavi kao da se ništa nije dogodilo.
Naše bake jesu bile jake. Ali njihova snaga ne treba da bude razlog da od današnjih žena očekujemo isto trpljenje.
Mi žene smo čudo.
Naše bake, majke i prabake nosile su teret kakav je danas teško i zamisliti. Radile su u kući, na njivi, odgajale djecu, brinule o starima i često stavljale potrebe svih drugih ispred svojih. I upravo zato im se divimo
Ali ne želimo da njihovu žrtvu romantizujemo.
Ne želimo da govorimo kako je normalno da žena sve nosi sama na svojim leđima. Srećne smo što su se mnoge stvari promijenile. Što danas sve više govorimo o ravnopravnosti. Što se podrazumijeva da su djeca zajednička odgovornost. Što se podrazumijeva da kuća nije samo ženski posao.
Jer niko nije manje muškarac ako opere sudove, usisa stan ili pričuva dijete dok se njegova žena odmori. I zato, mame, učite svoje sinove da učestvuju. Ne zato što će jednog dana pomoći nekoj ženi, nego zato što će jednog dana biti odrasli ljudi sposobni da brinu o sebi i svojoj porodici.
Mnoge od nas su odrasle gledajući kako se od djevojčica očekuje više, dok se dječacima mnogo toga opraštalo. Vrijeme je da to mijenjamo.
To ne znači da treba uvijek tjerati po svom. Nijedan odnos ne opstaje bez kompromisa, poštovanja i ljubavi. I sama sam osoba koja često spušta loptu jer vjerujem da se mnogo toga može riješiti razgovorom. Ali postoji velika razlika između kompromisa i trpljenja.
Niko ne treba da ćuti dok ga ponižavaju. Niko ne treba da ostaje tamo gdje nema poštovanja. Niko ne treba da žrtvuje sebe samo zato što su neke generacije prije nas tako živjele.
Naši preci su živjeli kako su znali i umjeli. Mi danas znamo više.
I zato imamo odgovornost da gradimo bolje odnose, bolje brakove i bolje živote za sebe i za svoju djecu.
I zato, kad sljedeći put neko kaže:
„Naše babe su rađale u njivu.“
Možda bi pravo pitanje bilo:
Zašto su morale?
Zašto je žena morala da radi do posljednjeg dana trudnoće?
Zašto je morala da ustane nekoliko dana nakon porođaja?
Zašto nije imala pravo na odmor?
Zašto nije imala pravo da kaže da joj je teško?

Ne želimo da naše ćerke jednog dana budu jake zato što moraju. Želimo da budu jake zato što znaju svoju vrijednost. Ne želimo da se ponosimo time koliko je žena propatila. Želimo da se ponosimo time koliko smo im olakšali život. Napredak nije to što danas žene manje mogu. Napredak je to što više ne moraju sve same.
I možda je upravo to najveće poštovanje koje možemo pokazati našim bakama. Njihove kćerke i unuke ne moraju i ne trebaju da prolaze kroz iste borbe kroz koje su one morale.
Šta vi o ovome mislite? Kako vi reagujete kada vam neko pomene naše bake i prabake? Iskreno, mi bi se svadjale sa njima 😂 A vi? Pišite nam 🥰 Vaše @majke_panicarke

