Skoro smo dobile jednu „primjedbu“ da ne govorimo dovoljno o tatama i poželjele smo da to promijenimo.

Istina je da su kod nas mame uglavnom u fokusu. Nekako se uvijek najviše priča o mamama, njihovim brigama, umoru, izazovima i svakodnevici.
Zašto?

Možda zato što smo godinama slušali da je sve na mami. Da mama mora biti tu za sve, da njoj treba najviše snage, energije i podrške, dok se od tata nekako manje očekuje.
Ali da li je baš tako?
Mi mislimo da su tate veoma važan dio odrastanja svakog djeteta. Zato i kažemo da je roditeljstvo timski rad.
Sve ono što mama ne može ili ne stiže, tata je tu da uskoči. Da presvuče, nahrani, uspava, zagrli, brine i bude prisutan.
Prisutan tata je nešto zaista posebno. Tata koji zna da sasluša, utješi, nauči i pokaže djetetu kako izgleda ljubav.
Nije ni čudo što kažu da je tata ćerkina prva ljubav.

Moj muž je najdivniji tata na svijetu. Uvijek je tu uz nas, nježan i brižan. Iako mnogo vremena provodi na poslu, uvijek pronađe vrijeme za porodicu. I sigurna sam da će s godinama biti samo još bolji.
Ne može se opisati sreća koju osjećam kada vidim kako naše dijete trči njemu u zagrljaj. Poslije napornog dana dolazi kući umoran, ali njeno uzbuđenje kada ga ugleda govori sve. Ustajanje iz kreveta samo da bi ga zagrlila pokazuje mi da sam izabrala pravog oca za svoju ćerku.
To su trenuci koje je teško opisati riječima, ali ih srce pamti zauvijek.

Sjetim se kako sam i ja kao mala uvijek trčala ka vratima čim bih čula da tata ulazi. To je bila posebna radost.
Tata je zaista uljepšao moje djetinjstvo. Iako nije uvijek bio uz nas zbog obaveza, osjećala sam njegovo prisustvo, njegov vedar duh i pozitivnu energiju. Unosio je neki mir u cijelu porodicu. Svuda nas je vodio i za nas je bio onaj „dobri policajac“. 😁

Tako je i moj muž sa našom ćerkom. Ja sam uglavnom ta koja nešto zabrani, a on je taj koji popusti. Naravno, ne za sve. Kada je nešto stvarno ne, onda smo potpuno složni. Ali za mnoge sitnice njegovo je: „Ma neka je, sa mnom je.“ 😁
Uz to, svuda je vodimo sa sobom. Mnogo puta mi je prošlo kroz glavu kako je ona za svojih godinu i po dana prošla više nego ja sa dvadeset. 🤦‍♀️

Dobro, shvatam, nekada ni vrijeme nije bilo isto. Nije se toliko putovalo, nije uvijek bilo novca, a često ni vremena. Danas je mnogo toga dostupnije i lakše organizovati. Samo treba pronaći vrijeme.
A mi ga nekako uvijek pronađemo. Nekad su to samo dva sata, ali ćemo ih provesti zajedno. Kvalitetno.

To je oduvijek bila moja želja. Da što više vremena provodim sa porodicom i prijateljima. Da ne budem ona osoba koja ostaje kod kuće dok drugi negdje odlaze. Da ne tražim izgovore poput: „Moram da sredim kuću“, „Imam previše obaveza“ ili nešto slično.

Ne. Gdje su oni, tu sam i ja.
I onda dođu komentari sa strane:
„Pa vi ste stalno zajedno?“
Naravno da jesmo. Zar ne bi tako i trebalo da bude?
Ili:
„To je malo dijete, a svuda je vodite?“
Naravno da je vodimo. Ne želimo da živimo život bez nje i da stvaramo uspomene dok ona ostaje kod bake ili nekog da je čuva.
Da li je nekad teško krenuti negdje sa djetetom? Jeste.
Da li se nekad, dok pakujem stvari i jurim po kući, zapitam: „Što mi je ovo trebalo?“
Apsolutno. 😁
Ali svaki put kada se vratimo kući pomislim isto:
Baš nam je bilo lijepo. Opet ćemo negdje poći.
Jer umor prođe, a uspomene ostaju za cijeli život.

Zato želim da se zahvalim svom mužu što me sve ove godine „trpi“. 😁 (Dobro, i ja njega. 🫣)
Moram priznati da sam srećna što ga imam pored sebe. On je moja ljubav, moj najčvršći oslonac i osoba na koju uvijek mogu da se oslonim.
Ali prije svega, on je najbolji tata našoj ćerki. ❤️
Gledajući njih dvoje zajedno, svaki dan iznova shvatim koliko sam srećna što ga imamo u svom životu.
I zato, koliko god roditeljstvo nekad bilo teško, mnogo je ljepše kada kroz sve prolazite zajedno.
Ćerka i ja smo srećne što ga imamo pored sebe. ❤️

Vaše @majkepanicarke