U ovom blogu neću pisati o djeci. Mislim da su teme o nama ženama uvijek dobrodošle, jer prije nego što smo majke, supruge, kćerke ili sestre, mi smo žene sa svojim osjećanjima, bolovima i borbama.
Pisala sam o tome kako su naše bake rađale u njivama, kako nam se danas od same pomisli na to diže kosa na glavi. Pričale smo o tome kako su mnoge od njih morale da ćute, trpe i podnose mnogo toga zarad nekog “mira u kući”. A taj mir je često značio da jedna žena svoje potrebe, želje i bolove stavi na posljednje mjesto.
A mi danas ne moramo tako.
Gotovo svaka žena koja je imala baku čula je onu rečenicu: “Učite, djeco, da imate svoj dinar, da sjutra ne zavisite ni od koga.” Koliko je samo tužna činjenica da su one kroz život naučile da je sigurnost nešto što moraju same da obezbijede jer nisu uvijek mogle da se oslone na nekoga drugog.
Koliko su samo naše bake pretrpjele, a da mi toga često nismo ni svjesne.
Zašto ovo pišem?
Zato što me duša boli.
Boli me jer bi mi žene trebalo da se držimo zajedno. Da se razumijemo. Da budemo jedna drugoj podrška, jer koliko god bile različite, prolazimo kroz iste životne faze, ista iskušenja i iste bolove.
Menstrualne bolove, hormonske promjene, trudnoću, porođaj… Sve nas to na neki način čeka ili je već prošlo kroz naš život.
Ali ipak, umjesto razumijevanja, često biramo da pronađemo razlog da osudimo drugu ženu.
“Ti imaš obilne i bolne menstruacije? Imam i ja, pa svaki put dođem na posao.”
A ponekad mislim da bi drugačije bilo kada bi tu ženu neko iskreno pitao kako joj je? Kako se osjeća? Da li joj je teško? Da li joj treba samo da joj neko kaže: “Odmori, razumijem te.” U tome je cijela suština.
Svi mi želimo da budemo viđeni i saslušani. Nekada nam nije potrebno ništa veliko, samo malo razumijevanja i podrške.
U Crnoj Gori je izglasan zakon kojim se ženama omogućavaju dva neradna dana tokom menstruacije. I ono što mi je prvo privuklo pažnju jeste koliko se odmah pojavilo komentara da će žene to “zloupotrebljavati”, da će namjerno koristiti te dane i da neće biti iskrene u vezi sa svojim stanjem.
Koliko je samo tužno prvo pomisliti tako nešto.
Umjesto da se zapitamo koliko žena godinama ćuti, trpi bolove i pokušava da funkcioniše kao da se ništa ne dešava, mi odmah tražimo razlog da posumnjamo.
Naravno, mogu donekle razumjeti kada muškarci ne shvataju u potpunosti težinu ovoga. Ne opravdavam, ali razumijem. Neko ko nikada nije osjetio menstrualni bol teško može da zamisli koliko on može biti jak. Posebno ako nije imao blisku ženu u svom životu koja je prolazila kroz takve dane.
Ali kada žena ne razumije ženu, to mi je mnogo teže da prihvatim.
Jer ti znaš šta je menstruacija. Znaš šta su hormoni, PMS i dani kada tvoje tijelo jednostavno nije isto kao ostalim danima. I samo zato što ti možda nemaš jake bolove, ne znači da ih nema neka druga žena.
To što ti imaš lakše menstruacije, ne znači da ih sve žene doživljavaju isto.
Neke žene završavaju na infuzijama zbog bolova. Neke imaju toliko obilna krvarenja da ne mogu ustati iz kreveta. Neke imaju jake migrene, bolove u nogama, upale vena i još mnogo simptoma koji spolja možda nisu vidljivi.
Ne možemo mjeriti tuđu bol samo prema sopstvenom iskustvu. I nije stvar samo u menstruaciji. Često čujem rečenice poput: “U moje vrijeme toga nije bilo. Ja sam radila i trpjela.” Ali znam i zašto su mnoge žene tada trpjele. Zato što su morale. Morale su da se dokazuju. Da pokažu da mogu. Da budu jače nego što su se osjećale.
Čula sam čak i žene koje se ponosno hvale kako su radile do nekoliko dana pred porođaj.  Svaka trudnoća i svaka žena su drugačije, ali kada tijelo šalje signale da usporimo, nije hrabrost ignorisati ih. To je rizik koji ne mora uvijek biti potreban. Čak i kada je posao kancelarijski, postoje stvari koje mogu uticati na zdravlje žene i bebe. A ako žena nema mogućnost da prekine sa radom, onda ne treba nju osuđivati. Tada treba da se zapitamo kakav sistem imamo i zašto žena mora da bira između svog zdravlja i egzistencije.
Smatram da je došlo vrijeme kada prestajemo da ćutimo. Vrijeme kada ćemo jasnije govoriti o svojim emocijama, o svojim bolovima i o svemu što se oko nas dešava. Ako zaista želimo da prekinemo neke generacijske obrasce i da budemo nježnije, prisutnije i pažljivije prema svojoj djeci, hajde da prvo počnemo od sebe.

Budimo nježne jedna prema drugoj. Nemojmo jedna drugoj kopati oči bez potrebe. Nemojmo se takmičiti u tome koja je više izdržala, koja je više prećutala i koja je više podnijela. Ne moramo se dokazivati ljudima koji to ne vide i ne cijene, jer na kraju dana, najvažnije smo mi, naša djeca i ljudi koje volimo. A kada smo mi dobro, kada se osjećamo viđeno, poštovano i podržano, tada možemo i drugima dati ono najbolje od sebe.

Sad iskreno, šta vi mislite o svemu ovome? Želimo da čujemo i vašu stranu priče ❤️ Uvijek uz vas, vaše @majke_panicarke